U spojenim predmetima C-508/18 (Parquet de Lübeck) i C – 82/19 PPU (Parquet de Zwickau) Europski sud pravde zaključio je da se njemački javni tužitelj ne može smatrati „sudskim tijelom koje izdaje nalog” i da ne postoji obveza pravosudnog tijela izvršenja da postupi po europskom uhidbenom nalogu (EUN) kojeg je izdao njemački javni tužitelj.

Ovom je presudom privučena velika pažnja i postavljena su pitanja koliko su dalekosežne njezine posljedice u kontekstu pravosudne suradnje u kaznenim stvarima Europske unije.

Ovaj članak govori o posljedicama ove presude za hrvatskog državnog odvjetnika – presuda Europskog suda ne utječe na hrvatski sustav i nema potrebe za isključivanjem hrvatskih državnih odvjetnika iz koncepta izdavanja sudske vlasti u kontekstu pravosudne suradnje na temelju europskog uhidbenog naloga.

Članak također raspravlja o učincima presude Europskog suda u kontekstu pravosudne suradnje koja se temelji na europskom istražnom nalogu.